Potrebama ljudi tokom međugradskih putovanja i posebno osiguravanju smještajnih kapaciteta na jasno određenim lokacijama za odmor putnika, od davnina je pridavan poseban značaj.
Na području Irana su locirani mnogobrojni objekti koji datiraju od davnih vremena, a koji su bili namijenjeni za odmaranje i utočište putnika. Većina ovih objekata se može smatrati arhitektonskim remek-djelima svoga vremena. Dolazak islama na teritoriju Irana sa sobom je donio i veći broj međugradskih putovanja, kao i gradnju većeg broja objekata namijenjenih za odmor i noćenje putnika. Posebna pažnja je poklanjana gradnji tih konačišta, karavan-saraja, u pustinjskim i planinskim područjima Irana. Karavan-saraji se, sukladno svojoj namjeni i mjesti gradnje, mogu podijeliti u dvije osnovne grupe: unutargradske i izvangradske karavan-saraje.
Unutargradski karavan-saraji se nazivaju „saraj“, „tim“ ili „timče“, a većina građevina ove vrste već odavno je adaptirano i preinačeno u gradske bazare. Preduvjeti za ovakvu promjenu namjene karavan-saraja već su bili formirani samim tim što su oni od davnina važili za jednu od glavnih stanica u protoku proizvoda i roba iz jednog u drugi grad. U okviru karavan-saraja je trgovano raznim robama, da bi kasnije te lokacije bile pretvorene u centre za kupovinu raznih vrsta roba na veliko ili pak za njihovo skladištenje.
No, međugradski karavan-saraji su bili namijenjeni za odmor i prenoćište putnika i njihovih jahaćih i teglećih životinja. U okvirima tih karavan-saraja su bile stacionirane i vojne snage koje su imale zadatak da putnicima pruže sigurnost i da razbojnike odvrate od napada na karavane. Upravo zbog toga se prostor oko glavnih ulaznih vrata u karavan-saraje međusobno razlikuje. Međugradske karavan-saraje odlikuje samo jedna ulazna kapija koja se nalaze između zidina izgrađenih od čvrstog materijala. Takva struktura karavan-saraja sigurnosnim snagama je osiguravala neometan nadzor nad putnicima i robama, kao i kretanju karavanskih kola tokom ulaska u krug karavan-saraja. Unutargradske saraje odlikuje veliki broj ulaza i izlaza, a pretežno su kapije postavljene tako da stanovnicima i putnicima omoguće ulazak u unutrašnjost saraja iz svih ulica i sokaka koji saraj povezuju sa okolnim naseljima i mahalama. U blizini glavnog ulaza u saraj pretežno se nalazi nekoliko lijepo ukrašenih soba koje su služile za primanje posebno važnih gosti. Glavno dvorište saraja je građeno u romboidnom ili kružnom obliku, a u sredini se pretežno nalazio bunar. U planinskim područjima je središnje dvorište prekriveno kupolnom strehom koja je putnike štitila od hladnoće. Karavan-saraji su oivičeni kulama koje su korištene za stražarska osmatranja. Na glavne zidove sa unutrašnje strane su bile naslonjene sobe sa drvenim ulaznim vratima. Ove sobe nemaju prozore, jer su bile namijenjene isključivo za spavanje.
Krovovi su građeni u vidu ploča na kojim su putnici tokom toplih ljetnih noći spavali. Karavan-saraji su građeni od kamena i cigle, a većina tih građevina je bila ukrašena u skladu sa arhitektonskim rješenjima tog vremena. Na nekim karavan-sarajima su još uvijek primjetni ukrasi rađeni ciglom, keramikom, kamenorezačkim i drugim metodama.
Karavan-saraji u Iranu, sukladno klimatskim razlikama, građeni su u raznim oblicima tako da ih možemo podijeliti u tri grupe:
Prvu grupu čine karavan-saraji zatvorenog tipa. Ovi karavan saraji su pretežno građeni u hladnijim planinskim područjima, a njihove dimenzije se kreću od malih objekata građenih pored izrazito strmnih planinskih puteva pa sve do kraljevskih karavan-saraja građenih u vrijeme vladavine safavidskog sultana Šah Abbasa. Klasični primjeri ovog tipa karavan-saraja sačinjeni su od središnjeg salona nad kojim se nadvija kupolni krov niza soba sa kupolnim krovovima i nekoliko staja. Planinski karavan-saraji u svojim sobama imaju odžake i ognjišta, i potpuno su zatvoreni kako u njihovu unutrašnjost ne bi prodirala hladnoća. Među najspecifičnije primjere ovog tipa karavan-saraja možemo ubrojati karavan-saraj „Šibli“ u Azerbejdžanu i karavan-saraj „Geduk“ koji se nalazi u blizini sjevernog iranskog grada Savad Kuha. Ovaj karavan-saraj je nekada bio poznat kao „Karavan saraj Šah Abbasa“. Ostalo je zapisano da je ovaj karavan-saraj nekada korišten kao odmorište i konačište sultanskih karavana.
Područja koja gravitiraju oko Perzijskog zaljeva od davnina su važila za trgovinske centre. Na tim područjima je zbog tih mnogobrojnih trgovinskih uvozno-izvoznih aktivnosti izgrađeno uistinu mnogo karavan-saraja koje krasi specifična arhitektura. Većina tih karavan-saraja nema središnje dvorište. Ovi karavan-saraji imaju po jednu veliku središnju sobu izgrađenu u obliku znaka plus (+). Nivo ove sobe je uzdignutiji od nivoa na kojem su građene sobe za odmor. U prošlosti su sve putničke sobe imale i po jedan ulaz izvana, a taj ulaz je, između ostalog, korišten i za provjetravanje prostorije, jer na jugu Irana tokom ljetnog perioda vladaju izrazito visoke temperature. Ove građevine su bogato ukrašavane, a kao najbolji primjer ove vrste karavan saraja možemo spomenuti „Qale pahlu“ u blizini Bandar Abbasa.
Treću grupu čine karavan-saraji sa velikim središnjim dvorištem. Većina karavan-saraja širom Irana spada upravo u ovu grupu koja se dodatno dijeli na nekoliko podgrupa: kružne, romboidne, četverougle, dvostrešne i četverostrešne, te karavan-saraje sa stubičnim salonima. Sve ove karavan-saraje odlikuje veliko središnje dvorište koje ujedno odražava i naklonost tadašnjih graditelja prema tradicionalnoj iranskoj arhitekturi. Struktura ovih karavan-saraja se, sukladno historijskim periodima svoga nastajanja, razlikuju. Najizraženiji primjer ovog tipa karavan-saraja nalazi se na putu između Qoma i Kašana. Riječ je o karavan-saraju „Pa Sangan“. U ovom karavan-saraju se nalaze skladišta za vodu koju su koristili putnici, a nad glavnim ulaznim vratima se nalaze ukrasi koji su po mnogo čemu jedinstvenu u cijelom svijetu.
U karavan-saraju „Pa Sangan“ se nalaze i male sobe za stražare i njihove konje što pokazuje da je pri izradi ovog objekta vođeno računa o svim potrebama jednog sigurnog konačišta. Cijela građevina je izgrađena od cigle, temelji su joj od velikih kamenih kocki, a zbog blizine rijeke podovi su podignuti za oko jedan metar kako bi bilo spriječeno prodiranje vlage u unutrašnjost. Ovaj karavan-saraj je preinačen u turističku atrakciju i godišnje ga obiđe i po nekoliko desetina hiljada domaćih i stranih turista.
Mnogobrojne informacije o iranskim karavan-sarajima nalaze se u brojnim putopisima i rukopisnim zbirkama. Vrlo interesantni opisi se nalaze u putopisu Španca Klavija koji je putovao Iranom. Na putu prema Nišaburu konačio je u jednom karavan-saraju na pustinjskom području, te o tome piše: „U utorak ujutro smo uzjahali na konje. No, nakon što smo prejahali 13 kilometara naišli smo na objekat u vidu hotela kojeg u Iranu nazivaju karavan-sarajom.“
Klavio je u junu 1804. godine nekoliko dana proveo u Tabrizu. O karavan-sarajima i bazarima tog grada piše: „Širom grada se nalaze široke i prostrane ulice sa velikim trgovima oko kojih su izgrađene velike građevine u kojim se nalaze odvojeni dućani sa raznolikom ponudom. Pošto iz tih građevina, karavan-saraja, izađemo odmah se nađemo na putevima koji vode prema bazarima u kojim se mogu kupiti razne stvari. Na primjer, u jednom bazaru se prodaju ukrasi i mirisi, a žene u njima slobodno obavljaju kupovinu.“
Međugradski karavan-saraji se, sukladno cilju gradnje i tituli graditelja, dijele u tri grupe: kraljevske, privatne i karitarne.
Kraljevski karavan-saraji su građeni sredstvima iz državne kase, a prihodi ostvareni od njihove ponude su korišteni za gradnju drugih objekata ili punjenje državne kase. Građeni su u kičastom stilu i u istovjetnom arhitektonskom rješenju. Sobe u njihovoj unutrašnjosti su iznajmljivane putnicima čija imena su upisivana u knjigu posjeta. Sve trgovinske transakcije su bilježene u državnim defterima, te je tako trgovina sve više poprimala zvaničan izgled. Vlasti su, zahvaljujući tim defterima, imale detaljniji uvid u nivo i opseg trgovinske razmjene u Iranu.
Prihodi ostvareni od ponude privatnih karavan-saraja su pripadali vlasniku, te je tako u Iranu počeo razvoj privatnog ekonomskog sektora. Najviše privatnih karavan-saraja izgrađeno je za vrijeme vladavine dinastije Kadžarida. Ova vrsta konačišta za putnike je odlikovana graditeljskom jednostavnošću i skromnim dimenzijama.
Treću skupinu čine karavan-saraji karitarnog tipa. Ovi karavan-saraji su građeni u cilju ostvarivanja Božijeg zadovoljstva, a putnici su u njima mogli odmarati bez ikakve novčane nadoknade.
