Umjetnost u Iranu stara je kao i sama historija i civilizacija, a arhitektura je jedna od najstarijih grana umjetnosti.
Razvoj i procvat arhitekture u Iranu pokazuje da je ovaj dio svijeta bio među prvima u kome su postojali nepisani zakoni u izgradnji naseobina, tada modernih gradova, brana i različitih inženjerskih projekata. O tome svjedoče mnogobrojne zgrade i građevine koje, iako danas zarasle u korov i oštećene, sa ponosom pokazuju svoje ukrase i pored više stoljeća pa čak i milenijuma postojanja, odavno su nadživjele svoje graditelje. U radovima čuvenih svjetskih arheologa može se pročitati da iranska umjetnost te različite vrste radinosti datiraju od prije 7000. godina.
Ovo naglašavamo zbog toga što su stara sela u ovoj prostranoj zemlji pokazatelj života i otvorena knjiga u kojoj se mogu pronaći historija arhitekture i umjetnosti.
Već neko vrijeme u iranskoj prijestolnici Teheranu održava se niz naučnih skupova i seminara pod nazivom Očuvanje kulture i civilizacije prostranog Irana.
Na svakom od njih obrađuje se po jedan aspekt iranske, odnosno perzijske kulture i umjetnosti, a uporedo s tim stručnjaci i naučni radnici predstavljaju svoje radove na birane teme. Posljednji seminar održan je na temu “Iranska arhitektura prije nove ere”, gdje je ukazano na velika čuda koja i dan danas postoje u Iranu: Zigurat u Šušu, Tahte Džamšid, Take Kasra i dr., a urađene su analize i kritički osvrt na djelo “Iran kolijevka svjetskih arheoloških pravaca”.
Na posljednjem seminaru u Teheranu održano je i više govora o zanimljivoj i za taj period začuđujućoj arhikteturi.
Arheološka istraživanja i iskopine urađene širom Irana tokom posljednjih godina rezultirali su zaključcima koji se u potpunosti kose sa uvriježenom teorijom da veliki broj početnih osnovnih ručnih radinosti potiče iz Mesopotamije ili Bejnen Nahrejna. Međutim, posljednja istraživanja govore da je civilizacija zapravo krenula sa velike Perzijske visoravni i da se lagano kretala ka zapadu i Mesopotamiji. Pojedini naučnici sada tvrde da su Samarićani sa sobom u Mesopotamiju ponijeli mnogobrojne ručne radove, koji su već nekoliko vijekova postojali u Perziji, a koji su se udomaćili u regionima oko dvije rijeke, Tigris i Eufrat. Samarićani su, zahvaljujući velikom iskustvu Perzijanaca u borbi s prirodom, bili u stanju u Mesopotamiji stvoriti novu civilizaciju, koja će biti jedna od najnaprednijih.
Salebi u svom djelu Akhbar-e Moluku-l-Fars ukazuje na neke činjenice koje tek rezultati današnjih arheoloških iskopavanja u potpunosti podržavaju i dokazuju njihovu ispravnost. On piše da je vlada u Perziji najstarija i najtrajnija u svijetu, i da toj vladi i civilizaciji pripada veliki broj pozitivnih otkrića, koja su dovela do stvaranja i razvijanja novih civilizacija.
Salebi u navedenom djelu tvrdi da su poljoprivreda, stočarstvo, izgradnja gradova i tvrđava oko njih, te priprema i sprovođenje zakona i pravednosti, određivanje tačnog vremena za održavanje praznika, lov i pripitomljavanje divljih životinja ili pravljenje različitih muzičkih instrumenata direktno su povezani sa drevnom Perzijom i da su u toj prostranoj zemlji koja je prožimala od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada, ljudski korijeni.
Arhiktetura u Iranu ima milenijski historijat, a pojedine svjedoke tog blistavog vremena ogromnog Perzijskog carstva danas možemo pronaći na prostorima Turkmenistana, Indije, Kine, na Kavkazu, u Siriji, pa čak i u Zangbaru na sjeveru Afrike.
Poznati orjentalista Arberi ukazujuči na veliku ulogu Perzijanaca na razvoj historije i kulture čovječanstva, piše:
“Smatram da je najvažnija uloga koju su Perzijanci poklonili čovječanstvu ona koja govori o načinu življenja“.
U tom drevnom perzijskom periodu izumljene su alatke pomoću kojih su muškarci i i žene zajednički ostvarivali sredstva za život, a trgovinske karavane su spajale istok i zapad te ogromne zemlje. Mala industrija, rukotvorine, nauka, medicina, poezija, slikarstvo, muzika i sve ono što našem životu daje novi pojam i čini ga sretnijim i ispunjenijim, poklon su cijelom svijetu od drevne Perzije.
Vođenje razgovora o drevnoj iranskoj kulturi, bez ilustrovanja primjera, čini se sasvim nemogućom misijom. Jedna od najstarijih drevnih građevina pronađenih na perzijskoj visoravni je Zag Tape u blizini grada Kazvina čiji korjeni datiraju između 7. i 8. stoljeća prije nove ere. Ono što čudi sve posjetioce ovog objekta jeste postojana boja koja je korištena u bojadisanju zdanja, te posebni motivi i ukus neimara. Još uvijek nije otkriveno o kakvim se materijalima, metodama i graditeljima, koji su učestvovali u stvaranju ovakvog neprocjenjiva blaga, radilo. U ovom zdanju se za potrebe grijanja u dugim zimskim noćima koristio kamin, a kuća je posjedovala prostorije za odlaganje alata, materijala i namirnica. Soba za dnevni boravak smještena je u samom centru građevine, sa zidovima ukrašenim likovima planinskih koza. Po pretpostavkama vrsnih svjetskih arheologa, ovo zdanje se koristilo za vršenje vjerskih obreda ili za opštenarodne skupove.
Tape Sijalku u blizini grada Kašana, južno od Teherana, jedan je od drevnih historijskih lokaliteta, a potiče iz 5. odnosno 6. stoljeća. U vrijeme kada ljudi nisu bili upoznati sa gradnjom kuća naselili se na uzvišenje Sijalk i živjeli u kolibama čiji su krovovi bili prekriveni granjem. Spoznali su činjenicu da pomoću gline i ćerpiča mogu sagraditi stabilnije nastambe, koje su otpornije pred prirodnim nepogodama i neprijateljima. Gradnja ovakvih kuća doživjela je pravi procvat, a poslije određenog vremena stanovnici ovog regiona sagradili su nove građevine od sirovih cigli. Na početku su to bile cigle u obliku jajeta, sušene na sunčevoj svjetlosti da bi u završnoj fazi postale dijelom historije koja se i danas može vidjeti unutar starih objekata širom Irana. Sve građevine bile su obojene u crveno, a ulazna vrata su im bila niska i uzana.
Najstariji objekat na tlu Irana je Zigurat Čoga Zenbil, sagrađen prije 1300. godine p.n.e., na obali rijeke Karhe u Huzistanu na jugu zemlje. Navedeni vjerski objekat je na temeljima drevnog grada ponovo sagradio Huntaš Huban, kralj iz dinastije Ilhamijana. Građen je u obliku kvadrata od pet spratova, a svaki je kat manji od donjeg. Centralni molitveni prostor se nalazi na petom spratu. Pržene cigle su upotrijebljene u gradnji ovog zdanja.
Zapadno kube Čoga Zenbila još uvjek je odlično očuvano, iako staro više od 3000. godina.Izgradnja poluprečnih pregrada nad tunelima unutar zgrade pokazatelj je velikog znanja i truda drevnih iranskih arhitekata i umjetnika. Ono što najviše iznenađuje zaljubljenike u drevnu tradiciju i arhikteturu jeste inovacija tadašnjih arhitekata posebno na sistemu dovođenja vode za piće. Prečišćenu vodu su koristile vjerske i ostale osobe koje su živjele u tom centru.
