Mahmud Farščijan je rođen 1308. godine po iranskom solarnom hidžretskom, odnosno 1929. godine po gregorijanskom kalendaru u gradu Isfahanu u centralnom području Irana.
Njegova otac je takođe bio veliki umjetnik. Obzirom da je primjetio da njegov sin gaji veliku ljubav prema slikarstvu, ubrzo ga je poslao na školovanje kod velikih umjetnika tadašnjeg Irana. Nakon toga mladi Mahmud odlazi u Evropu, gdje se bolje upoznaje sa klasničnim djelima vrsnih majstora slikarstva. Poslije višegodišnjeg istraživanja i proučavanja historije slikarstva i različitih slikarskih stilova, u Iranu je prezentovao sasvim novi vid i shvatanje modernog slikarstva. On je u Iranu osnovao novi slikarski stil, tako da je spajanjem stare iranske tradicije i civilizacije i modernih slikarskih shvatanja formirao sasvim novi slikarski stil pa čak i školu. Ovoj umjetnosti je podario mnogo toga te je iransko društvo koje se tada oslanjalo na bogatu književnost a posebno poeziju, upoznao sa novim pojavama tj. slikarstvom. Platna rađena rukom učitelja Farščijana zrače duhovnom snagom, maštom, stvaralaštvom, pokretnim motivima, raznolikošću i svježinom.
Kritičari umjetnosti u Iranu vjeruju da stavaraocu pored stvarnog talenta treba i znanje o sitnim detaljima umjetnosti koju je izabrao. Svaka osoba koja se po prvi put susretne sa djelima majstora Farščijana, zaključit će da je on, pored modernog ili klasičnog slikarstva i zakona istih, stvarao djela koja sadrže nešto sasvim novo. Kombinacijom jarkih ili blagih boja ili upotrebom nijansi suprotnih dezena, Farščijan je uspio ostvariti veliki uspjeh. Ovaj vrsni iranski umjetnik je uspio naslikati djela i motive koji u ljubiteljima umjetnosti stvara poseban mir i zadovoljstvo. Oblaci kao simbol vječnosti, pitanja koja postavljamo sebi i koja nas interesuju o svijetu, u njegovim djelima su toliko jasna i očigledna da su u stanju svakom posmatraču udahnuti novu snagu, unutrašnju moć i sigurnost.
Majstor Farščijan je ličnost koja se u svim svojim govorima zahvaljuje umjetnicima koji su djelovali prije njega, jer je – kako to sam voli reći – mnogo toga naučio od tradicionalnih samoukih umjetnika koji su djelovali širom Irana, naravno ne zaboravljajući na stvarnog Tvorca svega postojećeg. U jednom od svojih govora, Farščijan je naglasio: “Ono što umjetniku može podariti talentat i volju za radom su na prvom mjestu vjera u Boga, zatim iskrenost i potpuna volja koju Uzvišeni Stvoritelj predaje u ruke umjetniku minijaturisti. Ništa se ne smije činiti što bi bilo suprotno Njegovoj volji ili zadovoljstvu, odnosno ništa ne smijemo činiti što bi bilo suprotno procesu pročišćavanja naše duše i našeg unutarnjeg ega.”
Upravo ta vjera, volja i želja za radom i stvaranjem su do sada stvorile mnoge duhovne sadržaje. Među njegovim djelima su i “On koji dolazi” sa temom imama Mehdija (a.f.) ili platna koja govore o hazreti Aliji, vremenu Ašure ili ustanka hazreti imama Huseina, neka je mir na njih.
Među najpoznatijim i ujedno najprihvatljivijim djelima učitelja Farščijana je platno “Vrijeme Ašure”.
Slobodno možemo reći da svi Iranci dobro poznaju ovo djelo. Na ovom platnu se vidi bijeli konj koji se umoran, iscrpljen i ranjen vratio sa bojnog polja, i djevojka koja ga grli žaleći za njegovim jahačem. Naravno, ovo platno ukazuje na događaj Ašure koji se desio 60. godine po hidžri, kada su zajedno sa hazreti Imamom Huseinom, neka je mir na njega, deredžu šehida dostigla još 72 njegova vjerna prijatelja. Hazreti Huseinov konj se vratio sa bojnog polja u okolinu šatora, a sestra ovog hazreta se rastužila nakon što je ugledala navedeni prizor. Tada je ona shvatila šta se zaista desilo i da se njen brat odazvao pozivu svog Gospodara. Vrhunac katastrofe koja je prikazana na ovom platnu, direktno utiče na posmatrača tog djela. Majstor Farščijan je, aludirajući na ovo svoje ostvarenje, rekao: “Osoba koja posmatra ovog djelo će primijetiti da je glavni junak odsutan. Odsutnost hazreti Huseina je osnova ovog platna i ono je djelotvorno upravo zbog te svoje karakteristike. Ja smatram da su najutjecajnija ona djela koja su povezana sa vjerom i duhovnošću, i da će ta ista djela ostati vječna.”
Ravnim linijama sa pravilnim kružnicama u svojim djelima prezentira i tajne duhovnosti, misticizma i nepoznatog. Na koncu svog djela, na kraju knjige, nedavno objavljene u Italiji, meštar Mahmud Farščijan je rekao:
“Prije no što kažemo da je iransko slikarstvo vezano za prirodu, reći ćemo da je vezano za široki mejdan intelekta i neopipljivog svijeta. Za svoju umjetnost, koja je više od života, umjetnik koristi duhovnost, vjeran je uzvišenim ciljevima i značenjima, te ta značenja pretače na svoja platna i u svoja djela.”
