Riža, razno povrće, žitarice i meso su najčešće namirnice u ishrani Iranaca. U lokalnim mjestima se najviše jede povrće. Nacionalno jelo je čelo kebab (ćevap sa rižom), piletina i supe. Na sjeveru se najčešće spremaju jela s ribom, a na jugu se jedu škampi. Od ikre jesetre koja se lovi u Kaspijskom jezeru dobija se najkvalitetniji kavijar. U iranskim hotelima i restoranima mogu se naručiti i jela kao biftek, stek, špageti, pizze i slično.
Dužnost svakog Iranca je da slijedi čuvenu perzijsku izreku: “Mehman hedijeh Hodast“, što znači “Gost je Božiji dar“. Možda su se zbog takvih poslovica perzijske domaćice trudile da sačuvaju porodične recepte. Kada gost, očekivan ili ne, uđe u iranski dom, prema njemu se postupa s najvećom ljubaznošću i gostoljubivošću. Koliko god skromne prihode imali, domaćini su od svojih predaka naučili da se gostima nudi najbolja hrana i smještaj. Savremeni Iranci ne razlikuju se puno od svojih predaka koji su živjeli u bogatim palatama, s brojnom poslugom. Premda je danas u Iranu puno manje velikih gozbi, Iranke i dalje moraju dobro savladati umjetnost kuhanja. Pravilna upotreba biljaka i začina neobično je važna, a znanje o tome Iranke su sakupljale godinama, strpljivo kuhajući.
U zemlji pjesništva i minijatura, prema kulinarstvu se pristupa na isto tako umjetnički način. Kao što perzijski pjesnik satima stvara svoju romantičnu poeziju, Iranka sate i sate provodi smišljajući jela za svakodnevnu upotrebu. Perzijska kuhinja je vrlo ekonomična, naročito što se tiče upotrebe mesa. Za pripremanje umaka koji se poslužuje uz rižu koriste se razni začini i druge namirnice, što umak čini bogatijim i daje mu izvrstan ukus. Na Bliskom istoku samo Iranci znaju dobro da kombinuju meso sa svježim ili suhim voćem.
