Drvo je repromaterijal koji se nalazio na raspolaganju svim generacijama čovječanstva. Članovi prvih zajednica ljudskoga roda su od drveta proizvodili skoro sve; počev od oružja pa sve do posuđa po kojem su potom crtali motive iz prirode i tako postavljali temelje vizuelnih umjetnosti. Naravno, zbog kratkovječnosti drveta nisu sačuvani primjerci takvih umjetničkih djela. Međutim, umjetnici i neimari su kasnije provodili opsežna istraživanja kako bi pronašli nove metode u cilju produživanja vijeka trajnosti drvenih materijala. Zahvaljujući upravo tim metodama mi danas imamo sačuvane primjerke umjetničkih djela i rezbarija u drvetu koje su nastale prije više stoljeća.
Rezbarenje se u perzijskom jeziku naziva „monabbat“, a korijen ove riječi dolazi od riječi „nebat“ u značenju bilja. Upitamo li se kakva veza postoji između rezbarenja i bilja stići ćemo do slijedećeg odgovora: Pošto su prvi majstori rezbari u svojim djelima posebnu pažnju posvećivali bilju i motivima iz prirode, ova umjetnost je i nazvana „monabbat“ odnosno biljodjelanje. U Iranu je rezbarenje aktualno već stoljećima pa i milenijima. Međutim, najstariji primjerak ove umjetnosti koji je sačuvan do danas izrađen je u doba vladavine Safavida, u trećem stoljeću po lunarnom hidžretskom/ 10. stoljeću po Gregorijanskom kalendaru, i bio je važan dio minbera u džamiji „Atiq“ u Širazu.
Rezbarenje je, međutim, najaktualnije bilo u doba vladavine Seldžukida i Timurida. U tom historijskom periodu razdoblju rezbarenje je postalo izrazito blisko s gipsorezom, a ulazna vrata skoro svih džamija su bila ukrašena rezbarijama poznatih majstora ove vrste umjetnosti.
U toku vladavine Zendida i Kadžarida u modi je bila izrada sedmobojnih ulaznih vrata s prozorčićima. Ova vrata su se nalazila na palačama, a vremenom su preuzela i glavno mjesto u gradnji džamija. U ovom periodu je drvo dobilo poseban značaj u iranskoj tradicionalnoj arhitekturi. Naravno, usporedimo li iransku arhitekturu sa, na primjer, tradicionalnom arhitekturom Finse, onda ćemo shvatiti da ipak drvo u iranskoj arhitekturi nije zauzimalo prvo mjesto i nije smatrano osnovnim građevinskim materijalom. Osim toga, iranska tradicionalna arhitektura se suštinski razlikuje i od arhitekture zemalja poput Japana, jer je japanska arhitektura u posebnoj vezi s prirodom i biljkama. Sa druge strane, iranska arhitektura je postavljena na principima upotrebe prirodnih građevinskih materijala u kombinaciji s drvetom i metalima.
Prozori se smatraju jednom od najizraženijih karakteristika iranske gradnje, odnosno arhitekture. Oblici, forme, vrste materijala i dimenzije prozora uvjetovane su klimatskim prilikama i kulturološkim karakteristika svake regije. Prozore su na početku islamskog perioda gradili u vrlo malim dimenzijama, a bili su postavljeni pretežno ispod samog stropa. Ovakva ugradnja prozora u islamskoj arhitekturi bila je uvjetovana principom o poštivanju porodičnog prostora i porodične intime. Ovakvi prozori su pretežno građeni na porodičnim kućama dok su na palačama, dvorima i džamijama dominirali prozori velikih dimenzija kojim se nastojala osigurati što bolja preglednost okoline.
Iranski arhitekta i publicista, Muhammed Pirniya, piše: „Nekada su prozori u Iranu dekorirani zlatom, srebrom i slonovačom da bi potom bili građeni u jednodjelnom mermeru pogodnom za klesanje. Najkasnije je na red došla vrsta dekoracije u kojoj preovladavaju rezbarije u drvetu. Najdominantnija forma prozora od drveta u Iranu bili su dvokrilni prozori postavljeni na čeličnu oprugu koja je olakšavala otvaranje i zatvaranje. Na nemalom broju građevina pronalazimo prozore velikih dimenzija koji ponekada predstavljaju sponu između poda i stropa, a svi ti prozori su bili dekorirani rezbarijama s raznim motivima. Ovakvi prozori su postavljani ponajviše u dnevnim boravcima kako bi ukućani i njihovi gosti kada sjednu na pod, poštujući tradiciju iranskog naroda, mogli imati neometan pogled na baštu i zelenilo u njoj.“
Među brojnim vrstama izrezbarenih prozora koji plijene svojom umjetničkom vrijednošću, posebno mjesto zauzima vrsta dvokrilnih prozora koja se u Iranu naziva „orosi“. Sama riječ „orosi“ može se tumačiti na više načina i u više značenja kao što su: prozor koji se otvara dizanjem, svjetlost i toplina. Ovi prozori se otvaraju tako što se potisnu prema gore, a spuštaju se potiskivanjem u suprotnom smjeru. Njihova karakteristika je ta što su pretežno postavljani duž cijele jedne strane sobe koja je gledala na baštu, drveće i voće. Prozor je ukrašen mušepcima izrađenim u geometrijskim oblicima koji su popunjeni staklom u boji.
Američki putopisac Samuel Benjamin je na kraju posjete Iranu u 19. stoljeću, o ovoj vrsti prozora napisao: „Iranci imaju jednu vrstu prozora koja se proteže od poda do stropa. Ovi prozori su posebno ukrašenim okvirima podijeljeni na tri ili četiri dijela i ukrašeni prelijepim mušepcima prekrivenim raznobojnim staklom. Najljepši primjerci ove vrste prozora nalaze se na Kerimhanovoj palači u Širazu i u bašti Devlet Abad u Jazdu.“
Naravo, u iranskoj arhitekturi su građeni i omanji prozori ispod plafona koji su korišteni za provjetravanje i osvjetljenje prostorija, a nazivani su „rouzan“. Ova vrsta prozora je izrađivana od drveta, gipsa i grnčarije. U ovu vrstu prozora je ugrašivano obično ili staklo u boji.
Stručnjak Organizacije za zaštitu nacionalne baštine Islamske Republike Iran, Reza Kasem Abadi, vjeruje da je ugradnja raznih vrsta prozora bila uvjetovana namjenom soba, odnosno da li su više korištene ljeti ili zimi. On ističe sljedeće: „Ponad ulaznih vrata kroz koje se ulazilo u sobe namijenjene za ljetnu upotrebu ugrađivani su omanji otvori kroz koji je prolazio blagi povjetarac. Ova vrsta otvora imala je namjenu sličnu namjeni modernih rashladnih uređaja. U sobama namijenjenim za zimsku upotrebu ugrađivani su prozori većih dimenzija, prekrivani su staklom, a postavljani su bliže podu nego stropu.“
Najprikladnija vrsta drveta za proizvodnju prozora u Iranu su četinari kojih u ovoj zemlji ima u izobilju. Četinarsko drveće je čvrsto i otporno na klimatske promjene pa im se zbog toga daje prednost u proizvodji prozora i ulaznih vrata. Naravno, u iranskoj arhitekturi su prisutni i prozori i vrata izrađena od drveta narandže, kruške, jasena i oraha.
Treba napomenuti da je drvo, osim u izradi prozora i vrata, korišteno i u dekoraciji stropova, oblaganju stubova, izradi podova i pokrivanju objekata. Najbolji primjer upotrebe drveta u raznim segmentima nastanka arhitektonske građevine pronalazimo na palači Čehelsotun u Isfahanu. Većina dekoracija u ovoj palači je urađeno u drvetu, uključujući i balkone, a stubovi koji nose konstrukciju stropa u cijelosti su izrađeni od drveta.
U sjevernim iranskim provincijama Gilan i Mazandaran drvo je, s obzirom na činjenicu da se najviše šumskih površina nalazi upravo na području tih provincija, glavni građevinski materijal. Isto tako je drvo veoma važan građevinski materijal i na obalama Perzijskog zaljeva.
