Kejsar Aminpur je rođen 22. aprila 1959. godine u selu Gotvand, u okrugu Šuštar u južnoj iranskoj pokrajni Huzestan. Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mjestu, a nakon toga je, zajedno sa porodicom, preselio se u Dezful gdje je završio srednju školu.
Godine 1978. dolazi u Teheran gdje upisuje studij veterine. Međutim, ubrzo je shvatio da to ipak nije poziv koji zadovoljava njegove pjesničke misli, te mijenja studijski odsjek i upisuje studij sociologije na teheranskom univerzitetu. No, nakon par godina, ponovo odlučuje promijeniti studijski odsjek i upisati studij perzijskog jezika i književnosti na Fakultetu književnosti i humanističkih nauka Teheranskog univerziteta gdje je 1997. godine odbranio zvanje doktora perzijskoga jezika i književnosti. Njegova doktorska disertacija “Tradicija i inovacija u savremenoj poeziji” je nekoliko godina kasnije objavljena.
Do svoje smrti je predavao perzijski jezik i književnost na Teheranskom univerzitetu. Deset godina je radio i kao glavni i odgovorni urednik književno-umjetničkog magazina “Soruše Nodžavan”, a takođe bio je i najmlađi član Akademije perzijskog jezika i književnosti. Profesor Aminpur će ostati upamćen i kao jedan od utemeljitelja Centra za islamsku misao i umjetnost, kojeg je samo godinu dana nakon pobjede Islamske revolucije 1979. godine utemeljio zajedno sa poznatim savremenim iranskim pjesnicima i umjetnicima poput Sejida Hasana Husejnija, Selmana Heratija i Mohsena Mahmalbafa. Ostat će upamćen i kao jedan od glavnih inicijatora formiranja Društva savremenih iranskih pjesnika.
Doktor Kejsar Aminpur je prvu zbirku pjesama “Disanje zore” objavio 1984. godine. Ovu zbirku većinom čine pjesme skladane u formi gazela, te dvadesetak pjesama u modernom slobodnom stilu. Iste godine je objavio i zbirku pjesama “U Sunčevom sokaku” koju čine kvatreni. Riječ je o pjesmama koje je pjesnik skladao u periodu od 1978. do 1983. godine i ispunjene su revolucionarnim i vjerskim idejama i mislima. Godine 1986. objavio je pjesmu “Podne desetoga dana” u kojoj je opjevao događaj na Kerbeli i šehadet unuka posljednjeg Božijeg poslanika Husejna (neka je mir na njega). Nakon toga objavljena je zbirka pjesama “Neočekivana ogledala” koja je, prema mišljenju većine kritičara književnosti, predstavljala jasan znak da je Kejsar Aminpur dostigao zavidan nivo intelektualne i pjesničke zrelosti, te da se počinje nametati kao jedan od najuticajnijih savremenih iranskih pjesnika.
Mauzolej Kejsara Aminpura 
Neke od pjesama objavljenih u ovoj zbirci će ovome pjesniku otvoriti put do školskih udžbenika, a neke će, takođe, postati velikim muzičkim hitovima u Iranu i okolini.
Godine 2002. objavio je možda svoju i najuspješniju i najkvalitetniju zbirku pjesama “Svi cvjetovi su suncokreti“. Posljednja zbirka koju je rahmetli Aminpur objavio nosi naslov “Naredba jezika ljubavi”. U ovoj zbirci su sakupljene pjesme koje je Aminpur skladao u prethodnih pet godina. Objavio je i nemali broj naučno-istraživačkih radova između kojih izdvajamo naslove “Tradicija i inovacija u savremenoj poeziji” i “Poezija i djetinjstvo“.
Voljeli su ga svi kako zbog njegovih prelijepih pjesama, tako i zbog njegovog skrušenog ponašanja. Njegovu poeziju su poštovali svi, kako poklonici revolucionarne, tako i ljubitelji intelektualne poezije, što opet dovoljno govori o izvornosti njegove poetike. Bio je poznat i kao pjesnik koji je pozdravljao kritike i koji je vjerovao u omladinu. Iza sebe je ostavio veliki broj gazela, rubaija, ali i pjesama skladanih u savremenom slobodnom stilu kojeg je utemeljio otac savremene iranske poezije, Nima Jušidž. Djeca će odrastati uz prelijepe dječije pjesme, ljubitelji proze će ga se sjećati po njegovom izvanrednom proznom izražaju, a obični narod će ga slaviti kao iskrenog čovjeka, pjesnika i osobe koja se nikada nije udaljila od svog naroda.
Aminpurove misli i ideali za koje se zalagao tokom cijelog svog života, predstavljaju možda i najbitniji segment i karakteristiku njegovog pjesničkog stvaralaštva. Veliku pažnju je posvećivao Poslanikovom Ehli bejtu, idealima revolucije i rezultatima osmogodišnje Svete odbrane u kojoj je, kao pjesnik, aktivno sudjelovao.
“Kejsar Aminpur je bio mnogo veći od knjiga koje je objavio. Kejsar je bio predani učitelj koji je uživao u prenošenju znanja na druge. Sada nas je ostavio i uskratio nas za jačanje prijateljstva u kojem smo uživali. Žao mi je generacija koje će Kejsara upoznavati samo kroz njegove knjige i knjige koje će o njemu biti napisane. Kejsar je ipak bio mnogo veći od svojih knjiga. Bio je osoba koju su voljeli svi“, napisao je ovih dana jedan od Kejsarovih prijatelja i najvećih revolucionarnih pjesnika, Abdu-l Džabar Kakaji.
“Čitaoci su vrlo lako uspostavljali direktnu vezu sa djelima rahmetli Kejsara Aminpura. Ne može se reći da njegovom poezijom vlada simbolizam ili da je značenje njegove poezije skriveno ispod mnogobrojnih pokrivača jezika. On je pjesnik koji se šeta između klasične i savremene poezije. Značenje njegove poezije je veoma jasno. To je karakteristika njegove poezije od početka pa do zbirke pjesama “Naredba jezika ljubavi” koja je objavljena na kraju“, napisao je jedan od najpriznatijih savremenih iranskih kritičara književnosti Zija Movahed.
Saradnica rahmetli Aminpura u Kući pjesnika Irana, inače jedna od najpriznatijih savremenih revolucionarnih pjesnikinja i naučno-istraživačkih radnika, Fateme Rakei, o rahmetli Aminpuru je kazala sljedeće: “Spada u mali broj osoba od kojih sam mnogo naučila. Dvadeset godina sam ga poznavala i bila sam svjedok da je uvijek s radošću pomagao drugima, uprkos svojim mnogobrojnim naučnim, umjetničkim i društvenim aktivnostima. Ponekad je, jako umoran i neispavan, satima bio na raspolaganju onih koji su mu postavljali pitanja. Omladini je posvećivao posebnu pažnju.”
Kejsar Aminpur je preminuo 30. oktobra 2007. godine u Teheranu i po njemu je nazvan jedan trg u tom gradu.
