CAR I ZAROBLJENIK
Nekoć je neki car naredio da se jedan zarobljenik pogubi. Bijedni zarobljenik, u očaju i beznađu, poče na svom jeziku grditi cara i nepristojne mu riječi upućivati. Jer, kažu, ko se sa smrću pomiri, govori sve što mu leži na srcu.
U nevolji kad izlaza nema / Ruka hvata za vrh oštra mača. / Kad čovjek padne u očaj, pruži jezik / Kao što mačka svladana od psa na njega nasrne.
Car upita: “Šta kaže ovaj ‘putnik’?”, a na to će jedan dobronamjerni vezir: “Gospodaru, zarobljenik spominje kur’anski ajet: “… i oni koji se u srdžbi svladavaju i opraštaju ljudima…” Car se na njega smilova i odusta od izvršenja smrtne kazne.
Drugi vezir, koji je bio protivnik prvom, dostojanstveno izjavi: “Ljudima našeg položaja ne priliči da u carevoj prisutnosti govore išta drugo nego istinu. Ovaj zarobljenik je cara grdio i nepristojne riječi govorio.”
Na ovo se car namršti i dodade: “Meni se njegova laž više sviđa nego istina koju si ti kazao. Njegova laž je izrečena s namjerom da popravi stanje, a tvoja je istina zasnovana na hrđavoj namjeri. Mudri su kazali: ‘Laž, izrečena u dobroj namjeri, bolja je od istine koja sije smutnju.’”
Svaki čovjek po čijim riječima i car postupa / Veliku štetu čini ako govori išta osim dobro.
Na Feridunovom dvorcu bijaše napisano: “Ovaj svijet, brate, ne ostaje nikome! / Svoje srce veži za Stvoritelja svijeta i to ti je dosta. / Ne pouzdavaj se u moć ovoga svijeta i ne oslanjai se na njega, / Jer mnogo je takvih kao što si ti uzgojio pa ih usmrtio. / Pošto čista duša ima namjeru da odseli, / Isto je da li će umrijeti na carskom prijestolju ili na goloj zemlji.”
Šejh Sadi Širazi, Đulistan, El-Kalem – Sarajevo, 1989.
ŠEJH SADI, Allah mu posvetio tajnu, je rođen u Širazu krajem 12. ili početkom 13. vijeka, umro je u svom rodnom Širazu. Njegovo pravo ime bilo je Muslihuddin (obnovitelj vjere), ali je kasnije ostao poznat kao Šejh Sadi Širazi. Ime Sadi označava sreću. Sadi je onaj sretni, a navodno dobio ga je od Atabega Sada bin Zengija. Džami ga je zvao Šerefuddin Misla, sin Abdullahov i Alevija – potomak Hazreti Alije. Vrlo rano izgubio je oba roditelja, bio je još uvijek dijete kada su oni preselili na drugi svijet. Sa majčine strane Sadijeva loza bila je ulemanska, čuvena po znanju. Mula Kutb Ulema, njegov amidža, bijaše mu prvi učitelj. Džami navodi da je Sadi bio sufija suptilne spoznaje, znalac u svakoj oblasti duhovnih nauka i vješt u umijeću izražavanja. Učio je u medresi Nizamiji, u Bagdadu, koja je 500 godina bila glavni centar izučavanja i veličanstvena prijestolnica halifa. Odatle je sa svojim tutorom, Abdul Kadir Gejlanijem, išao na hadždž, koji je obavio 14 puta, uglavnom pješice. Arapski je poznavao kao i svoj maternji jezik i često ga je koristio u svojim djelima. Šejh Sadi je prvih trideset godina života proveo u izučavanju knjiga i sakupljanju znanja; sljedećih trideset, ili čak četrdeset, sakupljao je bogata životna iskustva putujući svijetom; ostatak života je proveo u povučenosti, gdje je pisao svoja brojna djela. Devlet Šah i Ibrahim Kan tvrde da je Sadi živio 102 godine, ali Džami, koji je bio savremenik Devlet Šaha, kaže da se on rodio u Širazu 571 H.g. ili 1194 i umro u istom mjestu 690 H.g. ili 1314, što bi značilo da je živio 120 lunarnih ili 116 solarnih godina! Napisao je mnoga djela; “Bustan” i “Đulistan” su svakako najpoznatiji. “Bustan” je pisan u formi mesnevije, a “Đulistan” je kombinacija poezije i proze. Kao što smo već rekli, “Đulistan” je napisan 1258, a “Bustan” je napisan jednu godinu prije.
Pored toga napisao je šest risala ili duhovnih rasprava, a pisao je i gazele, kaside i rubaije. Samo risale i dijelom “Đulistan” pisani su u prozi. Bio je iskreni tragalac na Allahovom putu. Putnik, u svakom smislu te riječi. Zbog mnogih putovanja i zanimljivih situacija u kojima se nalazio, njegove riječi odišu lahkoćom i vedrinom, ali i životnom mudrošću koja se ne uči iz knjiga. Ponekada se ono najtajanstvenije krije u najobičnijim stvarima. Zaista umijeće je biti jednostavan u sve komplikovanijem i zamršenijem svijetu. Iza jednostavnosti kojom odiše baš „Đulistan“, krije se veliko duhovno umijeće, ogromno duhovno iskustvo i besmrtne upute koje je mogao iskazati samo čovjek vrhunske nadarenosti i spoznaje. Šejh Sadi je bio čovjek za sve; u njegovom moru ima dovoljno vode za žedna usta, bez obzira na njihovu pripadnost. Nemoguće je ne primjetiti zanos i ljubav s kojom neki zapadnjaci pišu o njemu. Od svih knjiga ovoga žanra, „Đulistan“ je najviše prevođen. “Đulistan” je prvi na bosanski jezik preveo Salih Trako, knjiga je izašla 1989. g. u Sarajevu, u izdanju Kalema; 2005.g. u prevodu Ahmeda Anande, “Đulistan” je izdao Buybook.
